Sa 22g prilicno sam se opirala psiholoskoj pripremi,zbog neznanja,predrasuda,previse obaveza....

A onda,malo po malo pocela sam uvidati koliko dobijam i ucim sa svakim novim satom. Dve su situacije koje bi izdvojila i zbog kojih cu zauvjek biti zahvalna sto sam imala prilike sresti Amira i decke iz Pondera. Prva je bila vizualizacija dan prije kvalifikacija za moje prve OI u Sydneyu, pomogla mi je da se na dan natjecanja probudim neustrasiva i potpuno sigurna u pozitivan ishod, bilo je doslovce: "Danas cu pobijediti svakog tko mi stane na tatami", i tako je i bilo ;).
Druga, u malo manje sretnom trenutku. Dva mjeseca prije nastupa na tim istim OI tesko sam izvrnula skocni zglob i gotovo zavrsila na operaciji. Srusio mi se cijeli svijet jer su izgledi za oporavak bili vrlo,vrlo mali. Cim je saznao,Amir me nazvao. Plakla sam ko kisna godina u svojoj bolnickoj sobi nad svojom nesretnom sudbinom. Pitao me kako sam, iako je bilo ocito kako sam ( u rasulu ),a potom rekao: "Imas jedan dan za isplakati se a potom odluci, hoces li nastaviti plakati  i odustati, predati se ili ces kao sto tebi dolikuje "poginuti" da ostvaris svoj san!"
Tesko je priznati koliko je puta bio u pravu, kao moj sportski psiholog za vrijeme karijere ali i godinama kasnije kao netko na koga mogu racunati kad zatreba.

Zahvalna do neba  

Natasa Vezmar